lice i naličje konzumerizma
Mevludin Dizdarević | Novi Horizonti br/str. 72 Kritika potrošačkog društva – uzroci, manifestacije, posljedice i kako ga prevladati
Zbog onoga što ljudi rade pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On da, da iskuse patnju zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.
(Er-Rum 41.)
čovjekova duhovna pobuna protiv neba zagadila je Zemlju i nikakav pokušaj popravljanja stanja na Zemlji neće biti potpuno uspješan sve dok se pobuna protiv neba ne okonča.
(Sejjid Husein Nasr)
Genij Zapadnog čovjeka je podario čovječanstvu veliki broj izuma i proizvoda koji su umnogome uljepšali i olakšali život ljudima. Pokušajmo samo iz svog životnog okruženja isključiti predmete koji jesu plod savremene nauke i bit će nam jasno o čemu je riječ. Razvoj nauke, i tehnologije, poboljšanje životnog standarda, visoki dometi u umjetnosti i obrazovanju ono su čime se možemo ponositi. No, kao odgovorni ljudi moramo se zapitati imali to lijepo lice i svoje naličje, znajući da osim svijetle strane Mjesec ima i onu tamnu, manje lijepu stranu.
Da bismo stekli cjelovitu sliku svega novog što je Zapadni svijet sa sobom donio, nužno je osvijetliti i naučno valorizirati i njegove potencijalne negativne tekovine. Valja nam, dakle, osvijetliti lice ali i naličje savremenog doba.
Tamniji dio lijepe bajke ovovremenog prosperiteta sačinjava pojava potrošačkog društva ili konzumerizma koji je još jedan u nizu tegobnih izama sa kojima smo svojom voljom ili nevoljom suočeni. Konzumerizam je neologizam, novonastala riječ koja predstavlja osobenu ideologiju čiji je vrijednosni sustav usmjeren na potrošnju. Konzumerizam je ideologija koja svoje ispunjenje ostvaruje u konzumiranju, ona je njen smisao i krajnja svrha. Konzumerizam predstavlja promjenu stila življenja, načina razmišljanja i ponašanja općenito. On se ovaploćuje i realizira u društvu koje funkcionira na izmišljenoj logici da je potrošnja nužan uslov svekolikog progresa. Svi smo, na neki način, uhvaćeni u to vrzino kolo gigantskom reklamnom industrijom koja ima smo jednu zadaću - da nas sugestivnim metodama ubijedi da kupimo ono što nam u osnovi nije potrebno. Moćnim medijskim sredstvima, koja su poput paukove niti premrežila cijelu planetu, ta pošast postala je globalni problem. Potrošačko društvo sa svojom ideologijom konzumerizma u intelektualnim krugovima uzima se kao samorazumljiva činjenica koja ne zahtijeva dublje eksplikacije. Cilj nam je demaskirati tu ideologiju te dokazati da je većina kriza od kojih strepi čovječanstvo generirana težnjom za održanjem i povećanjem dostignutog nivoa ekonomskog blagostanja.
Podaci koje nudimo mogu biti šokantni, ali su oni puki odraz stvarnosti a ne naše želje da je tako predstavimo. Na koncu, ogledalo je nedužno, ako lice nije lijepo.
Savremeni čovjek - homo konzumeris
Riječ definicija je derivirana od grčke riječi finis što znači granica, kraj ili limit. Definicija govori gdje neka stvarnost završava, ona stavlja diskriminacionu liniju između onoga šta jeste i šta nije ta realnost, tako da je definicija ,,akcija ili moć činjenja nečega određenim ili jasnim'' . Još je Muhamed Ikbal govorio o tome kako neki pojmovi izmiču jednostavnim definicijama i određenjima. U svojoj ,,Obnovi vjerske misli u islamu'' on navodi Augustinove riječi koji na upit šta je vrijeme, veli: „Ako me niko ne pita, znam, ali ako bih nekome htio to pitanje razjasniti, ne znam.“ Te riječi su istinite u naše doba kao i onog trenutka kada su izgovorene.
Jedan od pojmova koji se ne daju lahko staviti u graničnike definicije jeste čovjek, što nas, konsekventno, vodi do mnoštva različitih definicija tog pojma. Tako su jedni kazali da je čovjek biće razuma homo-sapiens, drugi da je biće intelekta homo-intelektus. Sljedeći da je biće religije homo-religiozus, biće kulture homo-kultus, biće etike homo-etikus, biće volje homo-voluntus, biće jasnog govora homo-artikularis, biće igre homo-ludens, biće politike homo-politikus, i, na koncu, da je čovjek homo-ekonomikus i homo-konzumens – tj. biće proizvodnje i potrošnje. Sve su to, ustvari, svojstva, karakteristike i pojavne manifestacije čovjeka a ne govore o njegovoj cjelini i ne daju iscrpan opis suštine pojma čovjek. Drama ljudske egzistencije nastaje onda kada neko od tih svojstava postane dominantno nauštrb drugih i konsekventno prevalentno obilježje čovjeka.
Potrošačko društvo
Nema potrebe dokazivati da pojedinci grade društvo te da je ono slika i prilika dominante većine. U sociološkoj literaturi savremeno društvo, primarno ono zapadno, imenuje se potrošačkim društvom jer je svojstvo proizvodnje i potrošnje postalo njegov krajnji cilj i smisao. To je ono društvo u kojem se sve podređuje reprodukciji kapitala i težnji za apsolutnom komercijalizacijom. čak i kultura postaje roba masovne potrošnje koju danas prepoznajemo u terminima masovne kulture, industrije filma i inih odrednica. No, da bi se stalno proizvodilo nužan uvjet je permanentna potrošnja proizvedenog. ,,Ogromna mašinerija masovne proizvodnje ne smije se ni jednog časa zaustaviti jer bi to poremetilo čitav ekonomski i socijalni ritam društva.'' Sljedeća stepenica koja zakonomjernost vodi iz proizvodnog društva jeste društvo potrošnje.
Ideja da se troši više i boljih stvari imala je osnovnu nakanu u tome da se čovjeku pruži bolji i sretniji život, da mu svakodnevno trajanje učini komfornijim i ugodnijim. Dakle, potrošnja je imala viši cilj a to je sreća konzumenta. Taj plemeniti cilj degenerirao je u sociološku perverziju koju danas imenujemo konzumerizmom.
Konzumerizam je termin koji označava težnju da se postigne lična sreća i zadovoljstvo kupovinom stvari, njihovim posjedovanjem i potrošnjom.'' Niko nije tako moćno demaskirao tu neutaživu ,,glad'' za trošenjem koja čovjeka prisiljava na stalno nove i teže napore da bi ih dosegao kao njemački mislilac Erih From.,, Današnji je čovjek očaran mogućnošću da kupuje više, bolje i naročito nove stvari. On je gladan potrošnje, čin kupovine i potrošnje postao je iracionalan, prisilan cilj, jer je to sada samo sebi svrha i to više nama veze sa upotrebom i zadovoljstvom u stvarima koje smo kupili ili potrošili. Kupiti najnoviju dragunliju, najnoviji model bilo čega što se nalazi na tržištu, to je svačiji san i, u usporedbi s tim, stvarno zadovoljstvo koje takva stvar donosi sasvim je sekundarno. Moderan čovjek kada bi se usudio biti sasvim određen u svom poimanju neba, opisao bi sigurno takvu viziju neba u kojoj nebo izgleda kao najveća robna kuća na svijetu, prepuna noviteta i dragunlija, a on sam ima dovoljno novca da sve to kupi. On bi, otvorenih usta, prolazio kroz to nebo robe i dragunlija, uz pretpostavku da može kupovati sve novije i novije stvari a da njegov susjed ima samo malo manje novca od njega.'' Ova briljantna analiza je do kosti ogolila samu narav modernog čovjeka.
Esencijalno obilježje konzumerizma je tendencija da se osobe snažno poistovjećuju sa proizvodima koje konzumiraju, posebice sa brendiranim proizvodima putem kojih podižu svoj društveni status. U svijesti tih osoba stvari nemaju vrijednost same po sebi već one postaju simbolom statusa koji žele da dosegnu.
Rezultat toga je činjenica da smo okruženi besmislenim i skupim stvarima koje se ne dotiču naše nutrine. Nekada su na cijeni bile one stvari koje imaju prošlost, tradiciju, što nas vezuje s korijenima. Danas, nasuprot tome, vrhunski ideal je imati najnoviju marku auta, tek proizvedeni mobitel ili TV-aparat čime, bar za trenutak, podižemo vlastito samopouzdanje i postižemo bolji rejting na društvenoj ljestvici, bar do pojave novijeg proizvoda. To nije ništa drugo do ,,planska strategija zastarjevanja, kada stvari ne bivaju istrošene prirodnim putem već bivaju demode tj. doživljavaju modnu smrt'' koja nas, u konačnici, vodi do toga da smo okruženi gomilom starudija i pustoši ljudskih aspiracija. U biti svega je da smo otuđeni od predmeta koje nas okružuju, čak i od onoga što konzumiramo. ,,Predmet sam po sebi, ukoliko ga čovjek nije oplemenio svojim duhom, očovječio, pridajući mu određene simbole, kao što su ljepota, ružnoća, korisnost, štetnost, u najkraćem učinio smislenim, za njega jednostavno postaje besmislen.'' Neko može posjedovati galeriju umjetničkih djela ali biti slijep na njihovu ljepotu i, samim tim, bez upliva na svoju nutrinu, reducirajući je na puku komercijalnu dimenziju. čak smo otuđeni i od onoga što jedemo pa ne znamo šta jedemo, koji je sastav onoga što unosimo u organizam, a posebno kako to činimo. Nekada je ručak imao, pored biološke dimenzije, i onu sakralnu, duhovnu a sada se hranimo u fastfudu, uglavnom stojeći u hodu i, što je najtragičnije, bez ikakve svijesti o religioznoj dimenziji čina hranjenja. Jer, strast se ne može utoliti kao što pijenje slane vode ne može ugasiti žeđ.
Manifestacije konzumerizma
Mnogi umni ljudi čovječanstva su zamijetili opaku tendenciju sveopćeg konzumerizma koji dovodi u prijepor temeljne društvene vrijednosti poput kulture, religije, morala, tj. onih sadržaja čovjeka koji jesu bitna crta odjelnica od animalnog svijeta. Tako je, primjerice veliki Špengler krajnje pesimistično najavio sumrak zapadne, kako ju je imenovao ,,faustovske'', civilizacije. On piše o homo-vulgarisu koji živi u utrobama velikih gradova obezličen i sveden na biološko trajanje. ,,Za ovaj obrat životu kao biološkoj činjenici ništa nije karakterističnije nego onaj etički patos kojim se sada čovjek okreće kao filozofiji varenja, hranjenja i higijene''
Radikalnu kritiku konzumerizma nahodimo i u Marksovim djelima. On smatra da kapitalistička ekonomija vodi ka fetišizaciji dobara i usluga i devalviranja vrijednosti usluga i roba umjesto čega u fokus dolazi njihova prodajna cijena. Slične tonove nahodimo i kod Muhameda Asada koji kada iznosi snažnu kritiku utilitarizma i težnje za moći koja u bitnom određuje zapadni etos-sistem vrijednosti. ,,Istinsko božanstvo Zapada nije duhovne naravi nego je njegovo ime komfor (kurziv M.D.) a njihova stvarna živuća filozofija očituje se u Volji za moći zarad postizanja dominacije'' .
Na istom je fonu i glasoviti Erih From koji je kazao da je ,,potrošač vječno dojenče koje plače za svojom bočicom'' jer smatra da je bit ,,bivstvovanja imanje'' te da ,,čovjek nije ništa ako nema ništa''. On tvrdi da je ,,raskoš jednako zlo kao i siromaštvo a da cilj treba biti da budemo mnogo a ne da imamo mnogo''.
Rože Garodi eksplicite tvrdi da je,, konzumerizam centralni problem naše epohe'' te jasno daje do znanja da i umni ljudi Zapada bivaju svjesni kataklizmatičnih perspektiva koje se ukazuju pred čovječanstvom zbog ideologije konzumerizma koju obilježava kako on tvrdi ,,težnja da se proizvodi sve brže, bilo šta, korisno, nekorisno, štetno ili čak smrtonosno te da se stvaraju lažne potrebe kako bi proizvodnja tekla.''
Potrošnja jeste prirodna osobina svakog Božjeg stvorenja. Sve što je stvoreno nešto i konzumira jer ne opstoji samo po sebi. Ovo je sunnetullah - Allahov zakon na kojem svijet egzistira. Da bismo živjeli moramo uzimati hranu, piti vodu, udisati zrak, grijati se toplinom Sunca. Svijet je ustrojen tako da svi nešto konzumiraju i svi nekome bivaju hrana. Diferencija specifica između čovjeka i ostalih stvorenja je u tome što jedino čovjek ima mogućnosti da konzumira više nego što mu je to potrebno za opstajanje. Samo čovjek može da svojom potrošnjom dovede u pitanje vlastitu egzistenciju . Civilizacija čiji smo sudionici potrošnju je dovela do savršenstva, do krajnjih konsekvenci. Podaci koje ćemo iznijeti dominanto referiraju na SAD iz prostog razloga što s Drugim svjetskim ratom težište zapadne civilizacije biva pomjereno s onu stranu okeana. Razmjere potrošačkog društva ilustrovat ćemo podatkom da u ,,oblasti usluga i maloprodaje danas radi 75 posto ukupnog broja zaposlenih u SAD''. Šta kazati za činjenicu da jedan stanovnik SAD potroši godišnje deset tona najrazličitijih roba. Stručnjaci kažu da je za dnevne potrebe sasvim dovoljno 50 litara vode po glavi stanovnika. Istovremeno, prosječan stanovnik SAD troši nevjerovatnih 400 litara, što je gotovo deset puta više od prosjeka. Kada su u pitanju fosilna goriva, nafta, ugalj i plin treba napomenuti da bogate zemlje koje čine 18 posto svjetskog stanovništva troše čak 70 posto svjetskih zaliha dok SAD s 4 posto stanovništva učestvuju sa nevjerovatnih 22 posto svjetske potrošnje fosilnih goriva . Na drugoj strani, stručnjaci predviđaju da će za 40-50 godina naftne pumpe isisavati iz zemlje posljednje kapi nafte koja je jamačno glavni energent na kojem počiva gotovo cjelokupna industrija današnjice. I u potrošnji električne energije situacija nije nimalo bolja. Normalne dnevne potrebe čovjeka za električnom energijom iznose 3 kW. Bogati stanovnici koriste 7,4 kW a SAD su, i na tom planu, ponovo ispred svih sa 11 kW električne energije po glavi stanovnika. Uzevši sve navedene parametre neko je izračunao da jedan stanovnik SAD potroši više energije i drugih resursa nego 50 Kineza ili čak 95 stanovnika Bangladeša. Malo je poznato da je, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), više od dvije trećine stanovnika SAD predebelo tj. njihova gojaznost dramatično utiče na njihovo zdravstveno stanje. Isti izvor tvrdi da je gojaznost uzrokom 3 miliona smrti godišnje i da je čak milijardu odraslih osoba u svijetu debelo a čak tristo miliona s ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog debljine. To nas vodi do činjenice da su najčešći razlozi smrti u modernim državama u uskoj vezi sa stilom življenja, prevelikom količinom holesterola, kardiovaskularnim tegobama, karcinomima, dijabetesom itd. Sve to jasno indicira da svijet ima sasvim dovoljno resursa kojim se može prehraniti cjelokupno stanovništvo Plave planete, ali je nevolja što svijet ima previše bogatih ljudi čije su potrošačke aspiracije nezasite.
Zbog onoga što ljudi rade pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On da, da iskuse patnju zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.
(Er-Rum 41.)
čovjekova duhovna pobuna protiv neba zagadila je Zemlju i nikakav pokušaj popravljanja stanja na Zemlji neće biti potpuno uspješan sve dok se pobuna protiv neba ne okonča.
(Sejjid Husein Nasr)
Genij Zapadnog čovjeka je podario čovječanstvu veliki broj izuma i proizvoda koji su umnogome uljepšali i olakšali život ljudima. Pokušajmo samo iz svog životnog okruženja isključiti predmete koji jesu plod savremene nauke i bit će nam jasno o čemu je riječ. Razvoj nauke, i tehnologije, poboljšanje životnog standarda, visoki dometi u umjetnosti i obrazovanju ono su čime se možemo ponositi. No, kao odgovorni ljudi moramo se zapitati imali to lijepo lice i svoje naličje, znajući da osim svijetle strane Mjesec ima i onu tamnu, manje lijepu stranu.
Da bismo stekli cjelovitu sliku svega novog što je Zapadni svijet sa sobom donio, nužno je osvijetliti i naučno valorizirati i njegove potencijalne negativne tekovine. Valja nam, dakle, osvijetliti lice ali i naličje savremenog doba.
Tamniji dio lijepe bajke ovovremenog prosperiteta sačinjava pojava potrošačkog društva ili konzumerizma koji je još jedan u nizu tegobnih izama sa kojima smo svojom voljom ili nevoljom suočeni. Konzumerizam je neologizam, novonastala riječ koja predstavlja osobenu ideologiju čiji je vrijednosni sustav usmjeren na potrošnju. Konzumerizam je ideologija koja svoje ispunjenje ostvaruje u konzumiranju, ona je njen smisao i krajnja svrha. Konzumerizam predstavlja promjenu stila življenja, načina razmišljanja i ponašanja općenito. On se ovaploćuje i realizira u društvu koje funkcionira na izmišljenoj logici da je potrošnja nužan uslov svekolikog progresa. Svi smo, na neki način, uhvaćeni u to vrzino kolo gigantskom reklamnom industrijom koja ima smo jednu zadaću - da nas sugestivnim metodama ubijedi da kupimo ono što nam u osnovi nije potrebno. Moćnim medijskim sredstvima, koja su poput paukove niti premrežila cijelu planetu, ta pošast postala je globalni problem. Potrošačko društvo sa svojom ideologijom konzumerizma u intelektualnim krugovima uzima se kao samorazumljiva činjenica koja ne zahtijeva dublje eksplikacije. Cilj nam je demaskirati tu ideologiju te dokazati da je većina kriza od kojih strepi čovječanstvo generirana težnjom za održanjem i povećanjem dostignutog nivoa ekonomskog blagostanja.
Podaci koje nudimo mogu biti šokantni, ali su oni puki odraz stvarnosti a ne naše želje da je tako predstavimo. Na koncu, ogledalo je nedužno, ako lice nije lijepo.
Savremeni čovjek - homo konzumeris
Riječ definicija je derivirana od grčke riječi finis što znači granica, kraj ili limit. Definicija govori gdje neka stvarnost završava, ona stavlja diskriminacionu liniju između onoga šta jeste i šta nije ta realnost, tako da je definicija ,,akcija ili moć činjenja nečega određenim ili jasnim'' . Još je Muhamed Ikbal govorio o tome kako neki pojmovi izmiču jednostavnim definicijama i određenjima. U svojoj ,,Obnovi vjerske misli u islamu'' on navodi Augustinove riječi koji na upit šta je vrijeme, veli: „Ako me niko ne pita, znam, ali ako bih nekome htio to pitanje razjasniti, ne znam.“ Te riječi su istinite u naše doba kao i onog trenutka kada su izgovorene.
Jedan od pojmova koji se ne daju lahko staviti u graničnike definicije jeste čovjek, što nas, konsekventno, vodi do mnoštva različitih definicija tog pojma. Tako su jedni kazali da je čovjek biće razuma homo-sapiens, drugi da je biće intelekta homo-intelektus. Sljedeći da je biće religije homo-religiozus, biće kulture homo-kultus, biće etike homo-etikus, biće volje homo-voluntus, biće jasnog govora homo-artikularis, biće igre homo-ludens, biće politike homo-politikus, i, na koncu, da je čovjek homo-ekonomikus i homo-konzumens – tj. biće proizvodnje i potrošnje. Sve su to, ustvari, svojstva, karakteristike i pojavne manifestacije čovjeka a ne govore o njegovoj cjelini i ne daju iscrpan opis suštine pojma čovjek. Drama ljudske egzistencije nastaje onda kada neko od tih svojstava postane dominantno nauštrb drugih i konsekventno prevalentno obilježje čovjeka.
Potrošačko društvo
Nema potrebe dokazivati da pojedinci grade društvo te da je ono slika i prilika dominante većine. U sociološkoj literaturi savremeno društvo, primarno ono zapadno, imenuje se potrošačkim društvom jer je svojstvo proizvodnje i potrošnje postalo njegov krajnji cilj i smisao. To je ono društvo u kojem se sve podređuje reprodukciji kapitala i težnji za apsolutnom komercijalizacijom. čak i kultura postaje roba masovne potrošnje koju danas prepoznajemo u terminima masovne kulture, industrije filma i inih odrednica. No, da bi se stalno proizvodilo nužan uvjet je permanentna potrošnja proizvedenog. ,,Ogromna mašinerija masovne proizvodnje ne smije se ni jednog časa zaustaviti jer bi to poremetilo čitav ekonomski i socijalni ritam društva.'' Sljedeća stepenica koja zakonomjernost vodi iz proizvodnog društva jeste društvo potrošnje.
Ideja da se troši više i boljih stvari imala je osnovnu nakanu u tome da se čovjeku pruži bolji i sretniji život, da mu svakodnevno trajanje učini komfornijim i ugodnijim. Dakle, potrošnja je imala viši cilj a to je sreća konzumenta. Taj plemeniti cilj degenerirao je u sociološku perverziju koju danas imenujemo konzumerizmom.
Konzumerizam je termin koji označava težnju da se postigne lična sreća i zadovoljstvo kupovinom stvari, njihovim posjedovanjem i potrošnjom.'' Niko nije tako moćno demaskirao tu neutaživu ,,glad'' za trošenjem koja čovjeka prisiljava na stalno nove i teže napore da bi ih dosegao kao njemački mislilac Erih From.,, Današnji je čovjek očaran mogućnošću da kupuje više, bolje i naročito nove stvari. On je gladan potrošnje, čin kupovine i potrošnje postao je iracionalan, prisilan cilj, jer je to sada samo sebi svrha i to više nama veze sa upotrebom i zadovoljstvom u stvarima koje smo kupili ili potrošili. Kupiti najnoviju dragunliju, najnoviji model bilo čega što se nalazi na tržištu, to je svačiji san i, u usporedbi s tim, stvarno zadovoljstvo koje takva stvar donosi sasvim je sekundarno. Moderan čovjek kada bi se usudio biti sasvim određen u svom poimanju neba, opisao bi sigurno takvu viziju neba u kojoj nebo izgleda kao najveća robna kuća na svijetu, prepuna noviteta i dragunlija, a on sam ima dovoljno novca da sve to kupi. On bi, otvorenih usta, prolazio kroz to nebo robe i dragunlija, uz pretpostavku da može kupovati sve novije i novije stvari a da njegov susjed ima samo malo manje novca od njega.'' Ova briljantna analiza je do kosti ogolila samu narav modernog čovjeka.
Esencijalno obilježje konzumerizma je tendencija da se osobe snažno poistovjećuju sa proizvodima koje konzumiraju, posebice sa brendiranim proizvodima putem kojih podižu svoj društveni status. U svijesti tih osoba stvari nemaju vrijednost same po sebi već one postaju simbolom statusa koji žele da dosegnu.
Rezultat toga je činjenica da smo okruženi besmislenim i skupim stvarima koje se ne dotiču naše nutrine. Nekada su na cijeni bile one stvari koje imaju prošlost, tradiciju, što nas vezuje s korijenima. Danas, nasuprot tome, vrhunski ideal je imati najnoviju marku auta, tek proizvedeni mobitel ili TV-aparat čime, bar za trenutak, podižemo vlastito samopouzdanje i postižemo bolji rejting na društvenoj ljestvici, bar do pojave novijeg proizvoda. To nije ništa drugo do ,,planska strategija zastarjevanja, kada stvari ne bivaju istrošene prirodnim putem već bivaju demode tj. doživljavaju modnu smrt'' koja nas, u konačnici, vodi do toga da smo okruženi gomilom starudija i pustoši ljudskih aspiracija. U biti svega je da smo otuđeni od predmeta koje nas okružuju, čak i od onoga što konzumiramo. ,,Predmet sam po sebi, ukoliko ga čovjek nije oplemenio svojim duhom, očovječio, pridajući mu određene simbole, kao što su ljepota, ružnoća, korisnost, štetnost, u najkraćem učinio smislenim, za njega jednostavno postaje besmislen.'' Neko može posjedovati galeriju umjetničkih djela ali biti slijep na njihovu ljepotu i, samim tim, bez upliva na svoju nutrinu, reducirajući je na puku komercijalnu dimenziju. čak smo otuđeni i od onoga što jedemo pa ne znamo šta jedemo, koji je sastav onoga što unosimo u organizam, a posebno kako to činimo. Nekada je ručak imao, pored biološke dimenzije, i onu sakralnu, duhovnu a sada se hranimo u fastfudu, uglavnom stojeći u hodu i, što je najtragičnije, bez ikakve svijesti o religioznoj dimenziji čina hranjenja. Jer, strast se ne može utoliti kao što pijenje slane vode ne može ugasiti žeđ.
Manifestacije konzumerizma
Mnogi umni ljudi čovječanstva su zamijetili opaku tendenciju sveopćeg konzumerizma koji dovodi u prijepor temeljne društvene vrijednosti poput kulture, religije, morala, tj. onih sadržaja čovjeka koji jesu bitna crta odjelnica od animalnog svijeta. Tako je, primjerice veliki Špengler krajnje pesimistično najavio sumrak zapadne, kako ju je imenovao ,,faustovske'', civilizacije. On piše o homo-vulgarisu koji živi u utrobama velikih gradova obezličen i sveden na biološko trajanje. ,,Za ovaj obrat životu kao biološkoj činjenici ništa nije karakterističnije nego onaj etički patos kojim se sada čovjek okreće kao filozofiji varenja, hranjenja i higijene''
Radikalnu kritiku konzumerizma nahodimo i u Marksovim djelima. On smatra da kapitalistička ekonomija vodi ka fetišizaciji dobara i usluga i devalviranja vrijednosti usluga i roba umjesto čega u fokus dolazi njihova prodajna cijena. Slične tonove nahodimo i kod Muhameda Asada koji kada iznosi snažnu kritiku utilitarizma i težnje za moći koja u bitnom određuje zapadni etos-sistem vrijednosti. ,,Istinsko božanstvo Zapada nije duhovne naravi nego je njegovo ime komfor (kurziv M.D.) a njihova stvarna živuća filozofija očituje se u Volji za moći zarad postizanja dominacije'' .
Na istom je fonu i glasoviti Erih From koji je kazao da je ,,potrošač vječno dojenče koje plače za svojom bočicom'' jer smatra da je bit ,,bivstvovanja imanje'' te da ,,čovjek nije ništa ako nema ništa''. On tvrdi da je ,,raskoš jednako zlo kao i siromaštvo a da cilj treba biti da budemo mnogo a ne da imamo mnogo''.
Rože Garodi eksplicite tvrdi da je,, konzumerizam centralni problem naše epohe'' te jasno daje do znanja da i umni ljudi Zapada bivaju svjesni kataklizmatičnih perspektiva koje se ukazuju pred čovječanstvom zbog ideologije konzumerizma koju obilježava kako on tvrdi ,,težnja da se proizvodi sve brže, bilo šta, korisno, nekorisno, štetno ili čak smrtonosno te da se stvaraju lažne potrebe kako bi proizvodnja tekla.''
Potrošnja jeste prirodna osobina svakog Božjeg stvorenja. Sve što je stvoreno nešto i konzumira jer ne opstoji samo po sebi. Ovo je sunnetullah - Allahov zakon na kojem svijet egzistira. Da bismo živjeli moramo uzimati hranu, piti vodu, udisati zrak, grijati se toplinom Sunca. Svijet je ustrojen tako da svi nešto konzumiraju i svi nekome bivaju hrana. Diferencija specifica između čovjeka i ostalih stvorenja je u tome što jedino čovjek ima mogućnosti da konzumira više nego što mu je to potrebno za opstajanje. Samo čovjek može da svojom potrošnjom dovede u pitanje vlastitu egzistenciju . Civilizacija čiji smo sudionici potrošnju je dovela do savršenstva, do krajnjih konsekvenci. Podaci koje ćemo iznijeti dominanto referiraju na SAD iz prostog razloga što s Drugim svjetskim ratom težište zapadne civilizacije biva pomjereno s onu stranu okeana. Razmjere potrošačkog društva ilustrovat ćemo podatkom da u ,,oblasti usluga i maloprodaje danas radi 75 posto ukupnog broja zaposlenih u SAD''. Šta kazati za činjenicu da jedan stanovnik SAD potroši godišnje deset tona najrazličitijih roba. Stručnjaci kažu da je za dnevne potrebe sasvim dovoljno 50 litara vode po glavi stanovnika. Istovremeno, prosječan stanovnik SAD troši nevjerovatnih 400 litara, što je gotovo deset puta više od prosjeka. Kada su u pitanju fosilna goriva, nafta, ugalj i plin treba napomenuti da bogate zemlje koje čine 18 posto svjetskog stanovništva troše čak 70 posto svjetskih zaliha dok SAD s 4 posto stanovništva učestvuju sa nevjerovatnih 22 posto svjetske potrošnje fosilnih goriva . Na drugoj strani, stručnjaci predviđaju da će za 40-50 godina naftne pumpe isisavati iz zemlje posljednje kapi nafte koja je jamačno glavni energent na kojem počiva gotovo cjelokupna industrija današnjice. I u potrošnji električne energije situacija nije nimalo bolja. Normalne dnevne potrebe čovjeka za električnom energijom iznose 3 kW. Bogati stanovnici koriste 7,4 kW a SAD su, i na tom planu, ponovo ispred svih sa 11 kW električne energije po glavi stanovnika. Uzevši sve navedene parametre neko je izračunao da jedan stanovnik SAD potroši više energije i drugih resursa nego 50 Kineza ili čak 95 stanovnika Bangladeša. Malo je poznato da je, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), više od dvije trećine stanovnika SAD predebelo tj. njihova gojaznost dramatično utiče na njihovo zdravstveno stanje. Isti izvor tvrdi da je gojaznost uzrokom 3 miliona smrti godišnje i da je čak milijardu odraslih osoba u svijetu debelo a čak tristo miliona s ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog debljine. To nas vodi do činjenice da su najčešći razlozi smrti u modernim državama u uskoj vezi sa stilom življenja, prevelikom količinom holesterola, kardiovaskularnim tegobama, karcinomima, dijabetesom itd. Sve to jasno indicira da svijet ima sasvim dovoljno resursa kojim se može prehraniti cjelokupno stanovništvo Plave planete, ali je nevolja što svijet ima previše bogatih ljudi čije su potrošačke aspiracije nezasite.
(sura Et-Tewba 111. ajet)